Povijest se, kad se na nju gleda s pristojnog vremenskog odstojanja, vječito poigrava. Kako drugačije shvatiti činjenicu da su jednu od glavnih uloga u pograničnom dijelu Francuske prema Njemačkoj i Švicarskoj igrali i na neki čudan način je još igraju Skandinavci? Prvi put se to izravno dešava tijekom Tridesetogodišnjeg rata (1618.-48.), kada u pomoć njemačkim protestantskim vođama dolaze Šveđani. Dolaze i ostaju, stavivši dobar dio teritorija pod svoj nadzor. Druga rola Skandinavaca je još starija: Belfort, grad odoko 50 000 stanovnika, pripada, naime, povijesnoj pokrajini Burgundiji ili Burgonji, a spomenuta pokrajina naziv je dobila po Burgundima, germanskom narodu koji je u ove krajeve, nakon raspada Svetog Rimskog Carstva, stigao s otoka Burgundaholm u Danskoj. Ima li među današnjim stanovništvom potomaka Burgunda, je li, dakle, starija skandinavska rola nešto što još traje, nemoguće je znati.

Kad se u Belfort dolazi sa zapadne strane, od Basela ili Freiburga, na traženje povijesti ne treba potrošiti doslovno ni sekunde: cesta dolazi pred samu tvrđavu, inače jednu od najvećih u čitavoj Francuskoj; parkiraš i za par minuta si pred nekim od ulaza!

Belfort je stoljećima „garnizonski grad“, nešto kao kod nas Bileća, a nerijetko je, ne samo u doba ratova, broj vojnika premašivao broj civila. Tako ga nekako zapalo na onom širokom prostoru između Rajne i Rone pa odakle god, kud god i koja god vojska je, u radijusu od jedno stotinu kilometara uokolo, krenula u pohod, Belfort nije bio zaobiđen. Zato ga nerijetko nazivaju Vratima Burgonje i Vratima Elzasa; ko osvoji Belfort, za ostalo će lako. Iako grad pripada frankofonskom području, dobar broj godina i desetljeća bio je pod njemačkom vlašću; tijekom posljednjih stoljeća tako je bilo od 1871. godine do kraja Velikog rata, a onda i nakon što je Hitlerova nacistička čizma pregazila sjeveroistok Francuske.

M.J. | Bljesak.info / Pogled s najviše točke utvrde

Izgradnja utvrde je, po nalogu gospodara Gašpara od Šampanje, započela 1687. i trajala narednih 16 godina, ali je kasnije nekoliko puta prilagođavana novim obrambenim vojnotehničkim dostignućima. Prostrana je toliko da se njome može lunjati nekoliko sati, a da se ne dođe na isto mjesto, pa opet neće biti pregledan svaki zakutak. Najveći broj nekadašnjih zgrada odavno je srušen ili su od njih ostale samo niske zidine. Zato se višestruki duboki šanci jasno vide, a nasipi iznad njih su čitava brda. Zidovi su gdjegdje debeli i po deset metara, a najdeblji kod glavnih kapija, dakako dvostrukih. Na istočnoj strani u stijeni je izdubljen prolaz, nekad tajni, a danas otvoren, ali toliko uzak da je očito izrađen samo za ljutu nevolju. Moguće je, barem prema onome što se na terenu dade vidjeti, da su u neko doba i neki drugi prolazi bili tajni pa su im kasnije uređeni ulazi, gdjegdje i stražarske kule. U odnosu na prolaze koje su koristili „stanovnici“ utvrde, ovih nekoliko izgleda kao da su ih izglodali miševi. Ostaci nekoliko zgrada su zatvoreni rešetkama, a neki dijelovi fortifikacija laiku izgledaju potpuno besmisleni, mada su, jasno, u pojedinim vremenima, ovisno o tome dokle je vojna tehnika bila stigla, sigurno bili itekako smisleni. Uži dio utvrde je izveden petostrano pa je i službeni naziv tog dijela La Pentagone. Sama utvrda imala je nekoliko zasebnih linija, a pad jedne od njih nikako nije značio i pad utvrde. Zato su pojedini dijelovi pregrađeni toliko da do susjednog dijela, iako u međuprostoru stoji „samo“ zid, ponekad treba i pola sata hoda.

Ukrasa je malo, ali ih ima, pogotovo na glavnim kapijama. Na onoj što spaja utvrdu i naselje vezano s njom, Porti de Brisach, urezana je, latinskim znamenkama, i godina izgradnje. Neuf-Brisach je inače gradić na samoj granici s Njemačkom, također teško utvrđen deset godina nakon Belforta, a tamošnja utvrda stavljena je pod zaštitu UNESCO-a. Na zabatu iznad godine znak kralja Sunca, Luja XIV., a ispod nje tri zlatna ljiljana. Ko ne zna ili ne želi znati simboliku ljiljana u ovom dijelu svijeta, a takvih nije malo, pomislit će da su Francuzi maznuli ljiljane od nas :) Na nekoliko mjesta postavljena su novovjeka, uglavnom apstraktna umjetnička djela; u ukupan ambijent se uklapaju i impresioniraju me toliko da bih ono umjetnička najradije stavio među navodnike.

Unutar utvrde je nekoliko izdvojenih parkova i puno spomen-ploča, a sve što je moglo biti imenovano uglavnom nosi naziv po generalima koji su vodili pojedine bitke ili junacima koji su se u tim bitkama istaknuli. U jednom višemetarskom ozidanom udubljenju stoji tenk. Uspomena je to na oslobađanje grada 21.XI.1944. godine. Trebalo se to desiti koji dan prije, ali su se Nijemci tvrdo ukopali na još jednoj utvrdi, Salbert, koja se prilično čisto nazire koji kilometar s druge strane pristupne ceste. Prevagu su donijeli francuski komandosi koji su imali iskustvo ratovanja u Africi; oni su, tajno noću ubačeni u utvrdu, eliminirali njemačke snage, a tenkovi su ušli za njima i zapečatili pobjedu.

M.J. | Bljesak.info / Belfort

Belfort i njegova utvrda su, međutim, puno važniju ulogu imali u francusko-njemačkom ratu 1870.-71. Opsada grada od strane Nijemaca trajala je 103 dana, za to vrijeme je na utvrdu i 15 000 vojnika i časnika koji su je branili ispaljeno oko 400 000 granata, a na kraju je, iako obrana nije pala, odlukom francuskih političkih vlasti uslijedilo povlačenje i predaja utvrde napadačima. Branitelje se i danas slavi, a najveći broj eksponata u muzeju smještenom u zgradi na najvišoj točki utvrde odnosi se upravo na spomenutu bitku. Braniteljima u spomen je Frédéric Auguste Bartholdi (1834.-1904.) ispod sadašnjeg muzeja, na za to idealnoj točki utvrde, podigao impozantan spomenik, vjerojatno najvećeg kamenog lava na svijetu, i to od ružičastog pješčara isječenog iz stijene na kojoj stoji. Visok je 11, a širok 22 metra, pa bi pred njim i Vladimir Tkačenko ili Gheorghe Dumitru Mureșan, a ne ja, izgledali kao patuljci. Bartholdi je inače svjetski poznato ime – dovoljno je navesti samo podatak da je autor njujorškog „Kipa slobode“, jedne od najpoznatijih modernih skulptura na svijetu, a to samo govori koliku čast su zaslužili branitelji Belforta. Lava je radio punih pet godina. Da bi jedan Arapin, bos i razdrljene košulje, mogao spavati na klupi ispod njega, da bi se, na drugom kraju platoa, djevojka i dečko iz Vijetnama ili Koreje mogli slikati do iznemoglosti, s više poza nego što ih ima u Kama sutri, da bih ja mogao napraviti naslovnu fotografiju za putopiščić…

Po hodničićima i zakutcima platoa ispred muzeja, na otvorenom, ima i nešto starijih eksponata, ponajviše ulomaka nadgrobnih ploča i sličnih kamenih artefakta. U jednom tunelu parkirana kočija, u drugom skladište koječega što zatreba tek katkad, ispred ulaza u muzej topovi, a ispred kapije što vodi u najuži, zapovjedni dio utvrde srednjovjekovni od glave do pete oklopljen stražar. U pojedinim prolazima postavljene osvjetljene scene iz francusko-njemačkog rata, izgleda kao da su vojnici što se tuku i sijeku jednim dijelom već više na nebesima nego na zemlji.

Sa utvrde se, sa raznih razina i točki, stari dio Belforta vidi doslovno kao na dlanu, svaki dio, svaka značajnija građevina, svaki toranj i trg. Zgodno je to kad se prvi put dođe u neki grad, ne treba tražiti plan ni na papiru ni na internetu. I onda, naoružan viđenim, krenuti u obilazak.

M.J. | Bljesak.info / Ispred Porte de Brisach

Utvrda i grad su kao bubanj i šipka, međuprostora nema, kroz kapije utvrde dolazi se pravo na gradske ulice. Ispred glavne kapije žitna kuća, nekadašnje gradsko skladište, otprilike ono što je kod Mlečana bio fontik, mada je on korišten i za smještaj trgovaca. U zgradi je sada škola, a iznad ulaza u bojama francuske zastave legendarno Liberte Egalite Fraternite.

Samo nekoliko stotina metara dalje je najstariji gradski trg koji, iako katedralni, službeno nosi naziv Place d'Armes odnosno Trg Armije, a uz njega je i Trg Republike. Katedrala svetog Kristofora je, od 1727. do 1750. godine, mada joj je južni toranj dozidan tek stotinu godina kasnije, izgrađena od istog kamena od kojeg je i Bartholdi isklesao lava. U moru sveprisutne gotike na okolnom području, katedrala je naprosto čudna: umjesto šiljatih tornjeva, ovdje su uz glavnu lađu dozidane dvije četvrtaste, kao nožem odrezane kule bez vrhova. Idealne su za osmatračnice, ali pored visokog brda s utvrdom za to sigurno nije bilo potrebe. Unutra je, kao i u valjda svakoj katedrali, mnogo zanimljivog, a pozornost najviše privlače u drvetu izrađeni dijelovi crkvenog namještaja, posebno propovjedaonica, sve radovi Antoinea Cupillarda. Tu je i nekoliko vrijednih kipova, najbolja je Pietà, potom dvije slike Gustavea Dauphina, vrijedni vitraji, spomenik s imenima poginulih u Velikom ratu te - ko zna zbog čega - dvoje stare orgulje.

M.J. | Bljesak.info / Jedan od kipova na gradskim zgradama

Bočno od katedrale je gradska kuća. Ionako je, kao i većina okolnih, zaogrnuta u vesele boje, a još šarenija, u pozitivnom smislu, urešena gradskim grbovima i brojnim zastavama. Na većem trgu je, malo od središta, umjetnički paviljon, a na manjem kip zanimljivog naziva, u prijevodu bi se, recimo, mogao zvati „Unatoč svemu“ ili „U svakom slučaju“. Tako je nekako glasio moto branitelja 1870.-71.: Što god da se desi, nema predaje! Kipar Antonin Mercié na postolje je stavio ženu koja, s puškom u ruci, prkosi granatama i napadima, a u podnožju su reljefi dvojice poznatih zapovjednika obrane. Rijedak primjer da je obični vojnik, usto još i žena, na vrhu, a zapovjednici pri dnu spomenika. Na većem trgu je velebni spomenik „Tri opsade“. Opsada iz 1870.-71. stvarno je samo jedna od tri, jer se pamte i one iz 1813.-14., te godinu dana kasnije, tijekom poznatih Stotinu dana, neke vrste, kazano sportskim rječnikom, „produžetka“ Prvog carstva Napoleona I. Ovdje su na najvišem mjestu muškarac, žena i nezaobilazni pijetao, a ispod njih tri zapovjednika triju opsada, Jean Legrand, Claude Jacques Lecourbe i Pierre Philippe Denfert-Rochereau. Spomenik je također osmislio Bartholdi, ali je postavljen tek 1913., devet godina nakon njegove smrti.

Naravno da ću zaći dublje u grad, nisam valjda uzalud memorirao one poglede s utvrde. Još jedna kapija, ima ih na desetke, ovo je petokutna Porta 46 i njoj se nalazi Muzej finih umjetnosti. Nekad je tu bio zatvor, a na gornjem dijelu, između gusto načičkanih puškarnica, topnički položaj. Kroz kapiju samo prolazim, neću u muzej, a i dalje sam u staroj jezgri, ona se proteže sve do rijeke. Usput ću vidjeti razne inačice francuske zastave, kamene svece i freske u nišama zgrada, pijetla, a ponajviše onog Bertholdijevog lava; na krovovima, pročeljima, tornjevima i drugdje - gdje god nađeš zgodno mjesto, tu lava (pijetla) posadi. Na dugoj ogradi uz jednu od avenija izložba fotografija Renéa Lièvrea; prva misao mi je „A zašto nešto ovako ne bi moglo i kod nas?!“, a druga, odgovor, „Zato što bi se uvijek našlo kretena koji bi ih zgulili s ograde i bacili pod noge ili barem išarali sprejem, dodali im kakav šovinistički grafit ili takvo što!“

Dok prolazim „Grand hotel“, osjećam prve kapi kiše, mada mi je jučer svečano obećala da će danas biti suzdržana. Preko mosta Carnot ću kako bih izbliza vidio zgradu gradskog kazališta i iz najboljeg kuta doživio vodoskoke iznad rijeke, ako se uopće mogu tako nazvati, jer voda pršti s bočnih strana i spaja se s riječnom. Da se kiša udostojila održati riječ, imalo bi se vidjeti još štošta bitno, recimo sinagogu iz 1857., petnaestak katoličkih, po jedna protestantska i ruska pravoslavna crkva, a u novom dijelu i četiri što arapske što turske džamije. Da sam, pak, došao u vrijeme katoličkog blagdana Duhova, prispio bih na trodnevni Međunarodni festival sveučilišne glazbe, krajem listopada i početkom studenog na najveći sajam knjiga u istočnoj Francuskoj, krajem studenog i početkom prosinca na filmski festival „Entre vues“, u neka druga doba na Eko-festival ili, još bolje, na „Eurockéennes“ jedan od značajnijih europskih rokerskih festivala…. I mnogo drugih sličnih događaja, čak, i međunarodni sajam kristala, minerala, fosila, poludragog i dragog kamenja, a to me već vraća u moje Kreševo, gdje se već 15 godina održava jedini takav događaj u našoj zemlji.

M.J. | Bljesak.info / Zapovjednici obrane Belforta na spomeniku na Trgu Republike

Neću, naravno, kući već samo do parkinga, i to kroz nisku Portu od starog kanala. Kad sam dolazio, požurio sam prema utvrdi pa uopće nisam obratio pozornost na jarkoplavu zgradu ispred zidina, a unutra je planetarij Marc Bertin. Neko možda ne zna, planetarij je ustanova za proučavanje nebeskih tijela, često i samo jedna oveća prostorija u kojoj je izvedena mehaničko-optička simulacija neba i kretanja nebeskih tijela. I sigurno je promatranje neba - za čovjeka, koji je u tom odnosu manji od mrava, to je čitav svemir - višestruko zanimljiv „posao“, ali je meni u Belfortu sasvim dovoljno i ono što vidjeh na tlu, makar mi, dok bacam posljednji pogled prema zidinama i lavu, izgleda da je utvrda srasla s nebom i da bih, da uđem u planetarij, negdje na nebu vidio i njen odbljesak.